Prema jednoj od definicija tipologije foliea, vrtne građevine bez definirane funkcije, njihova je uloga primarno dekorativna. Povijesni su primjeri foliea osamnaestog stoljeća sudjelovali u građenju slikovitih narativa parkova koji su evocirali udaljena vremena i egzotična mjesta kao što su Antika ili Kina, a ponekad su, u duhu romantizma, bili oblikovani kao ruševine. Dekorativno nije nužno pejorativni izraz - moderni revivial folie doživljava tijekom osamdesetih i tada služi kao prilika za radikalni eksperiment, za čisti „užitak u arhitekturi“ ili kao subverzija motivirana tada aktualnim dekonstruktivističkim teorijama. Užitak vezan uz arhitekturu foliea je dvostruk. Arhitekt uživa u projektiranju oslobođenom utilitarnosti, a građani uživaju u artefaktima koji su rezultat „autonomnih“ prostornih istraživanja što folie približava nekim tipovima instalacija i skulptura u javnim prostorima. No, arhitekti kada projektiraju folie, ne iskoračuju iz svoje discipline, koriste sredstva i medij kojim se i inače bave s idejom da stvore prostorno uzbudljive, pa i „dekorativne“ situacije. A funkcija ili, ljepše rečeno, namjena može ili ne mora doći poslije. Također, na taj se način obogaćuje korpus svih prostornih istraživanja, bez obzira kakvog porijekla bili.

Vrtni se paviljon obiteljske kuće u Osijeku, koji je dobio „nadimak“ vila propuh, također može interpretirati kao folie. Projekt se nastavlja na istraživanja transformabilnosti prostora koja Vedrana Ergić, samostalno ili u tandemu s Markom Murtićem, provodi još od prve polovice 1990-ih. No, dok su prethodni projekti arhitektice Ergić propitivali višestruke mogućnosti korištenja prostora, a pomične arhitektonske elemente koristili unutar vrlo precizno definiranih i složenih scenarija „namjene“, u vili propuh je transformabilnost postala „dekorativna“, jer je mogućnost rotacije panela manje pitanje funkcionalnosti ili sasvim pragmatične potrebe, a više formalna i osjetilna tema.